MARIACHI SASTAV REZERVIRAN SAMO ZA NAJBOLJE
Prosječan staž glabenika u grupi je 15, 20 godina. Obično sami odlaze jer imamo mnogo obveza, često putujemo, snimamo, nastupamo i probamo, pa se ljudi zasite ili umore. Svi znamo da je san svakog mladog mariacherosa da se skrasi u Vargasima, a da bi u tome uspio, treba biti svestran, podjednako natprosječan svirač i pjevač. I što je možda najvažnije – mora poštovati, ili barem imati osjećaj za tradiciju Vargasa, kaže Martinez.
Teško je ustvrditi kada su točno Mariachi Vargas de Tecalitlan prozvani najvećim mariachi sastavom na svijetu i tko ih je tako nazvao. Sudeći po imenu albuma “El mejor mariachi del mundo” iz 1958., u statusu vodećih izvođača žanra uživali su još sredinom 50-ih i od tada – unatoč povremenim krizama i promjenama članstva – svijet bez zaostatka vjeruje njihovoj tituli. Manje je važno jesu li je sami izmislili, je li ona rezultat usuglašene ocjene publike mariachija ili jednostavno show business etiketa koja i normalno označava onoga tko se toliko uzdigao iznad prosjeka da više ne udiše isti zrak. Znatno je jednostavnije zaključiti zašto su Vargasi smješteni u povlaštenu kategoriju koju pojedini stručnjaci mariachija nerado spominju ne zato da bi grupi osporili njezinu superiornost, nego zato što joj se toliko dugo nitko drugi nije mogao približiti, da kao vrijednost za sebe već postaje pomalo dosadna.
ŠKOLOVANI GLAZBENICI
Izdržati više od 100 godina u glazbi koja je još živa postignuće je samo za sebe vrijedno poštovanja. Povijest skupine podijeljena je između čak pet generacija na čelu s Gasparom Vargasom, koji ju je 1897. osnovao u Tecalitlanu. Druga se računa od 1932., kad je na mjesto vođe grupe došao njegov sin Silvestre, glazbenik koji se, zahvaljujući jasnoj viziji budućnosti Vargasa, može nazvati najzaslužnijim pojedincem uopće. Na njegovu inicijativu u redove orkestra 1944. ulazi mladi violinist Ruben Fuentes čiji su skladateljski, aranžerski i producentski doprinosi definirali glazbu Vargasa od treće generacije do danas. Četvrtu simbolizira Jose Pepe Matinez koji 1976. preuzima glazbeno vodstvo orkestra i još je na toj poziciji, a peta je zajedničko njegovo i Fuentesovo djelo.
Od početka svojevrsni “zakrilnici” međunarodnih mariachi susreta u Guadalajari, Vargasi su i ove godine u njoj bili posvuda: na deset svečanih koncerata u Teatru Degollado s Los Camperosima iz Los Angelesa i Mariachi de America pod ravnanjem njihova bivšeg člana Jesusa Rodrigueza de Hijara, na javnim prezentacijama na Plazi de Liberacion, na konferencijama i seminarima. Maestro Ruben Fuentes, nesumnjivo najujtecajniji sudionik mariachi scene, čovjek vrijedan najiskrenijeg poštovanja, čiji opus uključuje stotine ploča i suradnju sa svim važnijim solistima meksičke popularne glazbe od Drugoga svjetskog rata, pratio je događaje iza pozornice Degollada, iz sobice u prizemlju, uvijek okružen nekolicinom pristalih dama i čašicama tekile. U njemu odmah prepoznate bonvivana i osobu koja nerado izlazi iz ljušture živuće legende. Pepe Martinez posve je drukčiji i komunikativniji; nadgledao je pokuse i izvedbe, svirao s Vargasima, koordinirao glazbenike, pa se u dobroj namjeri da sa svakim progovori riječ često žalio na nedostatak vremena.
Martinez, čija sklonost raskošnim aranžmanima, uvertirama i potpurijima kao što su “A los gallos”, “Mi tierra” i “Mi huapango”, odaje glazbenika koji mariachi povremeno voli podvesti klasici, očigledno je uživao u suradnji sa Simfonijskim orkestrom Jalisca na sceni kazališta Degollado. Utoliko više što su posljednja dva diskografska projekta Vargasa, “Sinfonica” i “Sinfonica 2”, velikim dijelom njegova zamisao. Svijestan da pretjerano orkestriran zvuk mariachija katkad neugodno odzvanja u ušima poklonika koji više vole jednostavnost tradicionalnoga pristupa, Pepe Martinez svejedno nalazi riječi opravdanja za izlete Vargasa u “simfo-mariachi”:
– U gotovo 30 godina s Vargasima promovirao sam poseban, pitak stil sviranja meksičke glazbe koji je kombinacija intuitivnog i discipliniranog, a ako se nadopuni snagom simfonijskoga orkestra, dobit ćete bogatiji rezultat. Nije isto kad mariachi izvodi 10 i 100 glazbenika. To su vremenom shvatili i drugi odlični orkestri, primjerice Nuevo Tecalitlan i Mariachi Cobre, koji svoj repertoar također nadopunjuju sličnim pokušajima. Ne smatram ih inovacijom: oni su samo programski projekti koje izvodimo u posebnim prilikama kao što su ovi “Galas de mariachi”. Inače, morate znati da je suvremeni mariachi glazbenik najčešće završio glazbenu školu, ako ne i akademiju. Neki moji kolege pišu za orkestar, ponekad dirigiraju, nisu više neobrazovani mladići sa sela koji su nepoznavanje nota prikrivali više-manje dobrim sluhom.
Glazbeni šef Vargasa također ne misli da flert sa simfonijom udaljuje orkestar od korijena:
– Mi zastupamo tradiciju utoliko što su rancheras, bolera i son huapango jedini sastojci naših uobičajenih diskografskih izdanja kao i polke, jarabes, glazba iz Vera Cruza kojoj sam posvetio dva potpurija. Na snimkama nikad ne koristimo čudne, netipične ili neprimjerene instrumente. Jer kad bi se promijenio osnovni instrumentarij mariachi sastava – violine, trube, harfa, guitarron, vihuela, gitara – naša glazba izgubila bi identitet i okus. “Easy” stil koji sam od početka zastupao u Vargasima koincidira s obnovljenim zanimanjem za ono što se naziva musica romantica, ali ne bismo pristali snimati šlagere na način Alejandra ili Pedra Fernandeza koji su odlični, no ipak više naginju pop-tržištu.
NOVI REPERTOAR
Iako sam s njim razgovarao nekoliko dana poslije intervjua s Martinezom, šef Vargasa u sjeni, Ruben Fuentes, zgodno nadopunjuje ovu temu:
– Kad me pitaju koje sam inovacije unio u glazbu Vargasa, obično kažem da su one posljedica mojih “dearanžmana”, a ne aranžmana. S njima sam počeo surađivati otprilike deset godina poslije nego što su u Mexico Cityju prvi put izazvali senzaciju zvukom koji se bitno razlikovao od folklorne glazbe, no u međuvremenu su stagnirali. Bilo mi je jasno da postojeći repertoar Vargasa treba obogatiti novim pjesmama koje su ključne za karijeru svakoga, pa i afirmiranog izvođača. Imao sam sreću da je Silvestre Vargas razumio moje namjere i dao im podršku. Da nije bilo njegove oštroumnosti, Vargasi bi se vjerojatno ugasili.
U svakom slučaju, tako su nastale “La negra”, “La Bikina” i još mnoge skladbe bez kojih danas ne bismo mogli zamisliti ni Mariachi Vargas ni cjelokupan mariachi repertoar.
– Naravno da se osuvremenjeni zvuk mnogima nije svidio. Neki su glazbenici napustili orkestar, ali s članstvom smo imali najmanje problema jer vrsnih svirača i pjevača nikad nije nedostajalo. Najveća zvijezda među njima svakako je bio trubač Miguel Martinez koji do naših dana ostaje uzor za sve kolege po instrumentu. Mislim da je Pepe Martinez svojom pojavom počeo nadograđivati ono što sam ja pokušao dati Vargasima četvrt stoljeća prije. Možda je proživljavao slične dvojbe, no vrijeme je pokazalo da smo obojica bili u pravu. Mariachi Vargas postali su institucija.
OSAMOSTALJENJE VARGASA
Da bi objasnio kada su Vargasi postali institucija u pravom smislu, Pepe Martinez morao je pojasniti još jednu važnu stranu Fuentesova angažmana:
– On je došao u trenutku kada je film promovirao pjevače poput Pedra Infantea i Jorgea Negretea u velike zvijezde. No, smatrao je da kao vokalni solisti ne mogu opstati s repertoarom filmskih snimki i da ih treba prilagoditi koncertnim izvedbama te sve većem zanimanju diskografske industrije. Njegovi aranžmani pjesama s njihova repertoara postali su standardima, po tome zvuku publika ih najviše pamti.
Fuentes, dakle, nije radio samo s Vargasima nego sa svim najpoznatijim imenima. Kad procijenjujemo njegove zasluge, moramo istaknuti da se one odnose na popularnu glazbu Meksika uopće, a na Vargase posebno.
Druga je stvar što su Pedro Infante, Jose Alfredo Jimenez, Lola Beltran, Amalia Mendoza, Miguel Aceves Mejia, svi klasični meksički pjevači, najčešće snimali i nastupali uz pratnju Vargasa. Fuentes je tako svoju ulogu u orkestru nadopunjavao suradnjom sa solistima.
– Vargasi su, međutim, postali ono što su danas tek kada su se sustavno počeli osamostaljivati. Ma koliko se program, sastavljen od Amalije Mendoze i Vargasa, doživljavao kao dvostruka atrakcija na pozornici, mi smo u krajnjoj liniji ipak bili prateći sastav. Na početku rada s Vargasima najviše sam pozornosti posvetio glazbenim rješenjima koja su članove sastava isticala i kao instrumentaliste i pjevače. Tada su Vargasi dobili puni sjaj i smisao.
A kako se postaje članom Vargasa?
– Radije ću vam odgovoriti da nitko nikad nije dobio otkaz. Prosječan staž glazbenika u grupi je 15, 20 godina. Obično sami odlaze jer imamo mnogo obveza, često putujemo, snimamo, nastupamo i probamo, pa se ljudi umore. Svi znamo da je san svakoga mladog mariacherosa da se skrasi u Vargasima, a da bi u tome uspio, treba biti svestran, podjednako natprosječan svirač i pjevač. I što je možda najvažnije – mora poštovati, ili barem imati osjećaj za tradiciju Vargasa jer ulaskom u orkestar i sam postaje njezinim dijelom.
Jutarnji list, 27. 09. 2002.
Dražen Vrdoljak