ŠTO MEKSIKU ZNAČI GLAZBA KOJA JE U CIJELOM SVIJETU POSTALA PREPOZNATLJIV SIMBOL TE ZEMLJE I JE LI IZVORNA MARIACHI GLAZBA KOMERCIJALIZACIJOM IZGUBILA ILI DOBILA SJAJ
Živjeti i umrijeti uz glazbu mariachija
Pravi mariachi živi kao da ima sve vrijeme ovog svijeta. Ako vam se neka pjesma posebno svidi, rado će je ponoviti, možda vam neće ni naplatiti, otkriva Cornelio Garcia. No, s novcem za glazbenike ne treba se šaliti: Garcijin brat zbog takvog je nesporazuma izgubio život.
Dvadeset i prvog studenog 1954. 11-godišnji Cornelio Garcia iz Tenamaxtlana u Jaliscu zbog mariachija je izgubio starijeg brata Javiera. Te večeri nesretnik je svratio u obližnje selo i pridružio se zabavi za koju su lokalni momci angažirali mariachi orkestar, a kad je nešto prije pola noći pomislio da mu društvo neće zamjeriti naruči li pjesmu iako nije platio glazbu, izbila je svađa u kojoj je Javier jednog mladića pogodio kamenom u glavu i pobjegao. Seoski poglavar organizirao je potjeru, sustigli su ga, izrešetali i mrtva ostavili na konju ispred ulaza u obiteljsku kuću.
Bratova tragedija nije natjerala Cornelija Garciju da zamrzi mariachi, dapače! Gitarist, skladatelj, radijski i TV voditelj donedavno ravnatelj odsjeka popularne glazbe u Vijeću za kulturu Guadalajare, Garcia se rado naziva “mariachofilom” i uživa ugled jednoga od najboljih poznavatelja tradicije mariachija. Nesretan događaj iz dječačkih dana ostavio je trag u njegovoj percepciji mariachi glazbe utoliko što je smatra proizvodom ruralnog macho okruženja i zato mrzi pretjerane ukrase koji je udaljuju od izvornog zvuka.
– Današnji mariachi često sliči osuvremenjenoj verziji hollywoodskog revijskog orkestra. Njegovi su izvođači blijedi jer ne izlaze na sunce, za razliku od nekadašnjih mariacherosa koji su cijele dane provodili na žezi i u sebi vjerojatno proklinjali vlasnika hacijende. Pjevaju operetnim glasovima u sofisticiranim aranžmanima koji nemaju veze s nekadašnjom ljepotom i jednostavnošću violina i gitara. Osjetljivi su na zujanje mobitela kojima zaprimaju poruke o novim poslovima, imaju skupe satove i odjeću, izgledaju kao zombiji – ističe Garcia.
NOVI LJEPOTANI
I ne pretjeruje. U glazbenim programima meksičke televizije “kozmopolitsku” verziju mariachija zastupaju ljepotani u pratnji ansambla čiji članovi nose goleme nakinđurene sombrere i charro odijela visoke mode, a zajedno zvuče kao Julio Iglesias na vikendu u Mexico Cityju. U usporedbi s njima, veterani meksičke pjesme Pedro Infante, Jose Alfredo Jimenez ili Miguel Aceves Mejia ostavljaju dojam autentičnih folk heroja, iako Garcia spremno upozorava da mariachi nije folklorna nego pop-glazba. – On se ne može smatrati narodnom umjetnošću jer ga nije stvorio narod. Upravo obratno: mariachi je stvoren za narod i svoju popularnost najviše duguje filmu i radiju. Lola Beltran, Jorge Negrete, Pedro Infante, Mariachi Vargas, proizvod su zlatnog razdoblja meksičke kinematografije, a zahvaljujući snažnim odašiljačima radiopostaje XEW tijekom 40-ih i 50-ih mogao se čuti u Argentini, Kolumbiji, Čileu, Ekvadoru, na Kubi i cijelim Karibima gdje je stekao milijune poklonika. Cirilo Marmolejo, prvi mladi glazbenik koji se sa svojom grupom 1919. iz Jalisca doselio u meksički glavni grad, bio je u njemu smatran probisvijetom, prosjakom, osobom na rubu zakona – naglašava Garcia. Takva je bila velegradska predodžba mariachija prije njegove medijske, a posebno diskografske ekspozicije za koju Garcia tvrdi da je, prilagođavajući glazbu zakonima trominutne snimke, bitno zakinula njezinu izvornost. Postojale su, naime, 10-minutne pjesme i corride od 10-15 stihova koje su se morale kratiti ili objavljivati u nekoliko dijelova, što je narušilo njihovu prirodnu cjelinu i nitko ih više ne pamti u originalnom izdanju. Uostalom, mnogi su biseri mariachi pjesmarice otišli u zaborav i zato se, kaže Garcia, konvencionalan repertoar vrti oko pedesetak naslova koje publika poznaje i traži bez obzira na prigodu.
SKRIVENI IZVORI
Kao što je u procesu naglašene komercijalizacije tijekom posljednja tri desetljeća podijelio sudbinu drugih suzvučja i ostao prikraćen za rootsy sastavnice koje bi stručnjaci radije vidjeli u prvom planu, tako se mariachi, srećom, od njih ne razlikuje ni po skrivenim izvorima na kojima se još mogu kušati netaknuti zvukovi. Blues je, primjerice, relativno nedavno otkrio jednoga R. L. Burnsidea, soundtrack filma braće Coen “O Brother, Where Art Thou?” vratio je na scenu marginalizirane veterane bluegrassa, notorni projekt Buena Vista Social Club ohrabrio je arheologe sona, a u okolici Tecalitlana još su živi i zdravi Mariachi Tamasula i Reyes de la Serravero, samo dva od mnogih sastava u čijoj se glazbi prepoznaje izgubljena vitalnost, koji tekstove interpretiraju bez pomodnog uljepšavanja.
– Odete li u neko selo u Jaliscu, ako ste pozvani na svadbu ili neku drugu svečanost, osjetit ćete da lokalni mariachi živi u skladu s okruženjem, polako, bez žurbe. Na raspolaganju mu je sve vrijeme ovoga svijeta. Ako vam se određena pjesma posebno svidi, rado će je ponoviti, možda vam neće ni naplatiti. Nešto slično u gradu je nemoguće doživjeti – otkriva Cornelio Garcia. Ono što se, u glazbenom smislu, moglo doživjeti na 9. međunarodnom susretu mariachija u Guadalajari od 5. do 15. rujna ima mnogo više veze sa slavljenjem konvencionalnih vrijednosti mariachija nego s njihovim preispitivanjem. Encuentro, doduše, nije ni zamišljen kao muzikološka tribina,nego prije svega kao populistički, promidžbeni sabor mariachija i zrcalo njegove prihvaćenosti izvan Meksika.
Organizatori iz gospodarske komore Jalisca i Guadalajare izložili su gostujuće ansamble režimu nastupa u skladu s obvezama prema vrlo širokoj infrastrukturi uključenih sponzora, hotelijera, ugostitelja, turističkih udruga i gradskih vlasti, tako da su se oni imali priliku međusobno upoznati i odmjeriti ili na rijetkim kolektivnim istupima, kao što je bila svojevrsna pokazna parada u krugu pogona Corone 6. rujna, ili kad su pojedine nastupe “odrađivali” u paketu s još nekim od četrdesetak sudionika.
Ako je suditi prema programu zagrebačkih Los Caballerosa, nametnuti tempo nekoliko je puta prešao rub izdržljivosti i pretvorio se u iscrpljujuću utrku od jedne do druge zadane postaje sa svakodnevnim promjenama satnice i obavijestima o novim obvezama koje su redovito dolazile u posljednji trenutak. Čak im je i najvažniji nastup, 11. rujna na pozornici kazališta Degollado u sklopu koncerta Gala de Mariachi s Filharmonijskim orkestrom Jalisca te orkestrima Vargas, Los Camperos i Mariachi de America, bio najavljen sasvim iznenada, dva sata prije početka, tijekom popodnevne svirke u jednom poprilično udaljenom lokalu.
11. RUJNA
Kad su i to uspješno obavili, Caballerosi su u pola noći morali nastupiti i treći put: na godišnjicu terorističkog napada na New York sudbina ih je odvela baš u istoimeni restoran na Plazi del Sol. Nakon svega jedva su izmolili slobodan dan da barem nakratko zaborave čaroliju mariachija koja je potkraj smotre u Guadalajari ionako počela munjevito gubiti onoliko od svoje privlačnosti koliko se povećavao teret apsurdnih organizacijskih nesporazuma.
Jedina prava satisfakcija našim mariacherosima bile su odlične reakcije na njihovu svirku u svakoj prilici. Nakon povratka u Zagreb, poznanici su me najčešće pitali jesu li Los Caballerosi zaista prošli onako dobro kako sam na ovim stranicama izvještavao iz Guadalajare i mogu samo ponoviti potvrdan odgovor. S obzirom na glazbenu spremu i scensku rutinu, njihove je standarde, govoreći bez ikakve pristranosti, dosegnulo samo nekoliko sudionika smotre, ne računajući, dakako, povlaštena imena, a začudili biste se koliko su odskakali od entuzijazmom nabijenog, ali izvođački skromnog prosjeka u kojemu je amaterizam pojedinih meksičkih skupina naročito smetao uhu.
Trg mariachija i kazalište Degollado dva su najizravnije sučeljena lica mariachi scene Guadalajare. Prvi je zapravo socijalna ustanova na otvorenome u koju se sklanjaju otpisani trudbenici mariachija čiju svirku posjetitelji nagrađuju iz samilosti, prije negoli ushićenja. Pod krovom Degollada zatekli smo, pak, revijski ugođaj mariachi odgovora na bečke božićne koncerte u kojima promenadni simfonijski zvuk nadopunjuju blistave trube, violine, harfe i gitare te bel canto glasovi prvaka u svijetu najrasprostranjenije meksičke glazbe, pred publikom srednje i više klase koju ta predvidljiva raskoš ne prestaje uzbuđivati.
Između dva ekstrema pokušavate pronaći srednji put i otkrivate da u Guadalajari za nekoliko dana gostuju Red Hot Chili Peppers. Muy picante, amigo, ali svejedno biste zagrabili u tu zdjelu da se trenutak odlaska nije približio, pa okus mariachija ipak ostaje posljednji.
Jutarnji list, Revija, 26. 09. 2002.
Dražen Vrdoljak