Deveti Međunarodni festival mariachija i rodea – Guadalajara od 5. do 15. rujna
MARIACHI FEST
Trebalo mi je dvadeset godina da shvatim kako je prvi pravi mariachi orkestar koji sam čuo uživo zapravo jedan od najboljih iz druge polovice slavne 100-godišnje povijesti glazbe bez čijeg zvuka ne bismo mogli zaokružiti nijednu površnu predodžbu o Meksiku. Pripremajući se, naime, za odlazak u Guadalajaru na 9. međunarodni festival mariachija i rodea (Encuentro Internacional del Mariachi y la Charreria, od 5. do 15. rujna), koji će drugi put ugostiti i jedini hrvatski mariachi sastav Los Caballeros, sjetio sam se da mi je jedne večeri potkraj srpnja 1982. grupica poznanika s etnomuzikološkog odjela kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu (UCLA) obećala sjajan provod u vodećem meksičkom restoranu uz najpoznatije mariachije Zapadne obale. Tada sam upravo ulazio u četvrti i posljednji tjedan sumanute glazbene ekspedicije po SAD-u, koja me vodila od Elvisova Gracelanda u Memphisu i najstarijih živućih jazzista iz Preservation Halla u New Orleansu do susreta s Dolly Parton u Nashvilleu. Iskreno govoreći, nisam mnogo mario za desetak kostimiranih meksičkih svirača predvođenih prosijedim violinistom. Istina, bili su izvrsni, prepoznao sam naslove kao “Cuatro caminos” i “Las mananitas” koje sam naučio s albuma “Najpopularnije meksikanske pjesme u izvedbi Trija Tividi”, ali se nisam potrudio zabilježiti njihovo ime. Zapisao sam samo naziv restorana: La Fonda, vjerojatno zbog prvoga, izvanredna doživljaja meksičke hrane i margarite, a mariachija i njihovih surogata ionako je bilo posvuda… U zemlji iz koje sam došao glumili su ih Slavko Perović i Nikola Karović, na čijim su se pločama, doduše, meksički mariachi i grčki sirtaki miješali u istim omjerima kao lijek za napaćenu kavansku dušu.
NAJUGLEDNIJI ANSAMBLI
U svakom slučaju, ovogodišnjim Encuentrom u Guadalajari, drugom po veličini meksičkom gradu i prijestolnici savezne države Jalisco, pod čijim su se suncem porodili i mariachi glazba i sukladni, žestoki okus tequile, ponovno će dominirati tri u svijetu najcijenjenija mariachi ansambla: Mariachi Vargas de Tecalitlan, Mariachi de America de Jesus Rodriguez de Hijar i Mariachi Los Camperos de Nati Cano. U biografiji ovih posljednjih, koje je 1961. u Los Angelesu osnovao violinist Natividad “Nati” Cano i pod čijim su ravnanjem postali najuvaženijim sudionicima inače neobično kompetitivne američke mariachi scene koja se proteže pograničnim državama, Kalifornijom, New Mexicom, Arizonom i Teksasom, zapelo mi je za oko da su od 1969. svojim poglavarstvom i najelitnijim kalifornijskim mariachi okupljalištem učinili – restoran La Fonda! U njemu sam, dakle, one večeri prije dva desetljeća slušao iste one Los Camperose kojima ću sa zagrebačkim mariachi izaslanstvom ovih dana ići u pohod u Guadalajaru! A zašto nema Trija Tividi na CD-u da ga odnesem Camperosima na dar?
Snaga zvučnog zida tipičnog mariachi instrumentarija: trublja, violina, gitara, guitarrona, vihuela i dakako, pomamljenih glasova što će ga tijekom jedanaest dana i noći u Guadalajari podizati članovi pedesetak pozvanih orkestara, udruženih s tko zna kolikim brojem istovrsnih sastava iz višemilijunskoga grada i okolnih zajednica, moći će se vjerojatno mjeriti samo s eksplozijama boja prigodno organiziranih folklornih fiesta koje uključuju sve, od organiziranih i improviziranih plesnih, zapateado skupina, do nacionalnoga charro prvenstva.
POZIV ORGANIZATORA
Charro je meksički kauboj čije su kićeno odijelo mariachi glazbenici tridesetih godina prošlog stoljeća učinili svojom uniformom, traje de charro: uske hlače sa strane ukrašene metalnom ili srebrnom dugmadi koje se pri gležnjevima šire da pokriju kratke čizme, kaput do pojasa, raskošna leptir kravata, blistavi remen i na glavi sombrero.
Navratite ponedjeljkom uvečer do Mex cantine, zagrebačkog odgovora na L.A. La Fondu u Savskoj, ni stotinjak metara udaljenu od uredništva Jutarnjeg lista, da biste se uvjerili u to kako Los Caballeros poštuju gala ikonografiju mariachija kao da su im preci bili vlasnici zamišljenih hacijenda po Hrvatskome zagorju. Dvije godine poslije prvoga javnog nastupa u Kino klubu Zagreb u travnju 1998. i otprilike šest mjeseci od izlaska nastupnog CD-a “Fiesta Mexicana” u rujnu 1999. za etiketu Aquarius, s kojom su ih povezali Ricardo Luque i Hrvoje Rupčić iz Cubisma, zahvaljujući slučajnom susretu u Münchenu s menadžerom jedne gostujuće mariachi skupine, doznali su adresu Međunarodnih mariachi susreta u Guadalajari, poslali primjerak albuma, curriculum i fotografije – i dobili poziv organizatora, gospodarske komore države Jalisco, za sudjelovanje na sedmom izdanju smotre, kamo su se zaputili u kolovozu 2000.
Prema riječima Ivana Androića, pjevača i vihuela gitarista Caballerosa, Encuentro ne priznaje status promatrača ni privilegirana gosta. Svaka grupa nastupa nekoliko puta dnevno, često od prijepodnevnih do kasnih sati, na otvorenim, javnim priredbama unutar i izvan gradske jezgre, ali i na ekskluzivnim koncertima u prestižnim dvoranama poput Teatra Degollado, za koje se cijene ulaznica kreću do 600 kuna. Izložene ovakvom režimu svirki, Caballerose je prvi boravak u Guadalajari naučio da se u izravnom sučeljavanju s visokim dometima mariachi muziciranja ne trebaju osjećati hendikepiranima zbog udaljenosti od korijena obiteljskog stabla desetljećima najprobitačnijega izvoznoga glazbenog proizvoda Jalisca, za koje postoji samo jedna mjera: Mariachi Vargas.
Najpostojaniju meksičku mariachi instituciju utemeljio je 1898. Gaspar Vargas u mjestu Tecalitlan. Iako se naziv mariachi spominje još prije francuske okupacije Meksika 60-ih godina 18. stoljeća, rasprostranjenu tvrdnju da njegovo podrijetlo valja potražiti u francuskoj riječi marriage – vjenčanje, zbog čestih nastupa mariachi grupa na svadbama i sličnim veselim zgodama, ozbiljna su muzikološka istraživanja uspješno pobila ne tako davnim dokazima da je sporna riječ izvorno pripadala danas ugaslom jeziku naroda Coca iz središnjeg Jalisca i označavala vrstu drva od kojega se gradio plesni podij na seoskim zabavama.
GLAZBENI VIZIONAR
Karijera obitelji Vargas nije, međutim, bila izložena nikakvim špekulacijama i njezina povijest sinonim je za razvoj moderna, urbana mariachija, osobito otkako je 1934. kormilo preuzeo Gasparov sin Silvestre Vargas, kojega stručnjaci smatraju glazbenim vizionarom i najvažnijim pojedincem u evoluciji žanra. Od skromne prvobitne postave tek nekoliko instrumenata (violina, harfa, guitarron u ulozi basa, dvije tipične mariachi gitare: mala peterožičana vihuela i guitarra de golpe), po uzoru na španjolske kazališne glazbene skupine, odjevene u priproste seoske odore, Mariachi Vargas dolaskom u Mexico City pod Silvestreovim vodstvom razvili su se u glamuroznu i omiljenu kapelu predsjednika Lazara Cardenasa, koja je znala iskoristiti prednosti novostasale diskografske i filmske industrije.
Poslije prvoga filma “Asi se mi terra” iz 1937., Vargasi su se pojavili u još 200 naslova, a njihove snimke od 1937. do 1947. definicija su zlatnog vremena uzleta mariachi glazbe, osobito otkako se Silvestreova logistika udružila s kreativnim doprinosima umjetničkog vođe Rubena Fuentesa i solističkim sjajem trubača Miguela Martineza. Usput, infiltraciju truba u mariachi orkestre kakve danas poznajemo treba u podjednakoj mjeri pripisati utjecaju jazza i kubanske glazbe prije Drugoga svjetskog rata, ako i nesavršenim mikrofonima u studijima za snimanje koji su oštar zvuk puhača prenosili vjernije od tiših akustičnih instrumenata.
S petom generacijom Vargasa zagrebački će mariachi Los Caballeros za deset dana, u nedjelju 8. rujna, kao i prije dvije godine, podijeliti mjesto na središnjem događaju svakoga Međunarodnog susreta u Guadalajari – u ceremoniji nastupnog defilea, premda ih na jednoj fotografiji iz 2000. vidimo i u neformalnom ugođaju prigodno podignutog šatora kako zabavljau članove “najveće mariachi grupe na svijetu”, ujedno uzore tisućama mariachi glazbenika u Meksiku i izvan njegovih granica.
SERIJA KONCERATA
Organizatori Encuentra, svjesni da su uzde mnogih mariachija već desetljećima istrgnute iz ruku poštovanja vrijedne tradicije u korist prenaglašenih efekata hinjene emocionalnosti, čak su zabranili sudionicima svečanog defilea da posegnu za omiljenim, ali potrošenim pjesmama tipa “Mariachi loco”. Zbog podsjetnika na ikone iz povijesti meksičke popularne glazbe ove će godine, uz uobičajene seminare, audicije, nastupe u drugim gradovima države Jalisco i već tradicionalnu pjevanu mariachi misu u katedrali, inaugurirati seriju koncerata posvećenih velikanima kao što su kraljica ranchera glazbe Lola Beltran, prva nacionalna pjevačka zvijezda Jorge Negrete, zlatni falsetto Miguel Aceves Mejia i bliski suradnik Vargasa do smrti 1973., glasoviti skladatelj i pjevač Jose Alfredo Jimenez.
Lola Beltran i Miguel Aceves Mejia bili su djevojački idoli Linde Ronstadt, čiji je otac, Meksikanac, nadahnuo album “Canciones de mi padre” što ga je ova junakinja kalifornijskog folk-rocka i mainstreama objavila 1987. u suradnji s orkestrima Mariachi Vargas de Tecalitlan i Mariachi Los Camperos de Nati Cano i u produkciji Rubena Fuentesa. Njezina izvrsna zbirka seoskih ranchera, huapanga iz jugoistočnog Meksika, corrida i jarocho pjesama iz okolice Vera Crusa, popraćena sličnim projektom “Mas cantione” iz 1991., probudila je zanimanje mladih slušatelja za mariachi oslobođen godinama nataloženih naslaga hipertrofirana zazivanja sentimentalnosti koje su i inače mutile pogled na raznolikost meksičkih glazbenih idioma.
Iako priznaje da su se na ovogodišnjem CD-u “Coleccion bailable” pomirili s nekoliko repertoarnih kompromisa, Ivan Androić i obnovljena postava Los Caballerosa nakon dosad pređena puta ostaju ponajviše vjerni zvuku Jalisca (son jalisciense), najavljujući kako će se na slijedećoj ploči potruditi isključivo oko meksičkih standarada koje će nastojati primijeniti i u son & cumbia programu svoga drugog ukazanja u Guadalajari. Jutarnji list bit će im svjedokom!
Jutarnji list, Studio, 30. 08. 2002.